Medicinska sestra zaposlena u KBC-u Rebro oduševila je jednu majku koja ju je odlučila javno pohvaliti.
U jednoj Facebook grupi objavila je screenshot poruka koje joj je poslala sestra imena Suzana.
“Prvi put mi dijete odlazi na zahvat pod općom anestezijom, koji je navodno rutinski, ali mama kao mama noćima nije spavala zbog toga, ne zna kako će proći, što da očekuje, kako će mu biti, hoće li se bojati, plakati i sve ostalo što svim mamama tada prolazi kroz glavu…”, započela je Vesna Marić Krizmanić.
“Na Rebru je mravinjak, hrpa ljudi koji su isto nervozni i ispijeni, i žele što prije dobiti svoju uslugu od puno manje hrpe ljudi koja tamo radi… A u toj (mojoj) hrpi medicinskog osoblja ja na odjelu nailazim na divnu, strpljivu i milu sestru Suzanu, koja mog sina preuzima kao da je preuzela svoje dijete, traži moj broj telefona da mi može javljati tijek događaja, i ostavlja svoj broj da ju zovem kad god poželim, jer će to sve trajati”, opisala je.
“Odlazim hodati da ne živčanim pred operacijskom salom i čekam da prođe pristojno vrijeme da nazovem…ali ona meni šalje poruke da me umiri… Nešto ljepše nisam doživjela već dugo vremena… Još sam tu, čekam da ga otpuste, ali sam mirna i smirena jer je ona s njim – njena smjena završava kad njen zadnji pacijent ode kući!
Da ne zaboravim, svaka osoba s kojom sam danas imala posla na Rebru, od gospođe na šalteru, divnih, stručnih i pristupačnih liječnika (pogotovo dr.Malića), zaslužuje moju svaku pohvalu, ali sestra Suzana je svakako ona koju ću nositi u srcu zbog dobrote i pažljivosti, ona zbog koje vjeruješ u ljudsku dobrotu i koja popravi svaki i najgori dan!”, dodala je još oduševljena majka.
Za Index je ispričala još detalja o boravku u Rebru.
“Mogla bih vam još 2 sata pričati o jučerašnjem danu… Od 8 ujutro do 7 navečer sam provela što tamo, što ubijajući vrijeme hodajući okolo, jer spletom okolnosti nisam mogla biti s njim u sobi (nisam napravila covid-test jer nisam znala da trebam), ali sve završava tim da sam unatoč umoru, neizvjesnosti i nervozi upoznala jedno divno ljudsko biće, pravu humanitarku i pravu sestru, u svakom smislu te riječi”, priča nam.
“Na kraju dana, a vjerojatno pri kraju i njene smjene, još smo se uspjele tako lijepo ispričati kao dvije stare prijateljice tako da nas je moj operirani, od anestezije grogi i ispaćeni sin morao podsjetiti da je možda vrijeme da sad idemo kući. Kako nas je dočekala, tako nas je i ispratila – s velikim osmijehom, golemom skromnošću, beskrajnim strpljenjem i neopisivom ljubaznošću”, prisjetila se majka koja ima same pohvale za sve zaposlene na odjelu otorinolaringologije i jednodnevne kirurgije na Rebru.
“Beskrajno su stručni, ljubazni i pristupačni, bez obzira na svu gužvu i ne uvijek ugodne uvjete u kojima rade”, naglašava.
“Ja nisam dugo, dugo imala posla s doktorima i bolnicama i mislila sam, a vjerujem da puno ljudi tako misli, da je to samo rutinski, kao na traci, nit je koga briga, samo ih puno ne pitaj, šuti i čekaj i idemo – sljedeći… I onda ovakvo iskustvo, stvarno vraća vjeru u sustav i u ljude u njemu (vrlo često preopterećene i sigurno potplaćene)”, zaključuje zahvalna majka.