Bajka “Trnova ružica” zasnovana je upravo na istinitoj agoniju kroz koju je prošla Blanka Monije, samo što za nju nije bilo srećnog kraja
Jedna od najtragičnijih priča stiže iz Francuske. Ovo je priča o devojci koja je bila zaključana skoro više od pola svog života u kući, sve dok nije izgubila lepotu i mladost.
Blanka Monije je bila rođena 1. marta 1849. godine u Francuskoj u divnoj porodici, kako se tada smatralo.
Njena ljepota, fizički izgled i dobrota privlačili su pažnju potencijalnih ženika. Njeni roditelji su bili aristokrate i veoma nevoljni da udaju svoju prelijepu ćerku.
Kada je bila tinejdžerka, Blanka je privlačila mnoge udvarače iz visokog društva dok od kojih je stalno dobijala pisma. Ovo je toliko naljutilo njenu majku Luis Monije koja je smatrala da je njena ćerka previše dragocjena da bi se udala. Zbog toga je Blanka nestala iz Pariza.
Izolovana od svih
Luiza Monije je zaključala svoju ćerku u njenu sobu – zauvek. Zatvorila je prozore te sobe tako da sunčeva svjetlost više nije prodirala unutar sobe. Luiza nije htjela da bilo ko vidi njenu Blanku. Jedine osobe koje su mogle da vide Blanku bili su njeni roditelji, posluga i brat. Ona nije smjela da ustane iz kreveta, niti joj je bilo dozvoljeno da obavlja osnovne higijenske potrebe.
Polovinu svog života Blanka je ležala na krevetu na kojem je jela, urinirala i vršila nuždu.
Roditelji su rekli prijateljima i porodici da su Blanku poslali u internat u Ujedinjeno Kraljevstvo. U trenutku kada je trebalo da završi studije lagali su da je Blanka sad u Škotskoj, te da živi mirnim životom.
Užasno otkriće
Poslije 25 godina, 23. marta 1901. godine, državni tužilac iz Pariza je dobio anonimno pismo u kojem se navodi da poznata porodica iz Pariza skriva nešto iza zatvorenih vrata. Do danas nije otkriven autor tog pisma, ali se vjeruje da je to bio neko od sluga.
U pismu je stajalo:
“Gospodine državni tužioče: Imam čast da vas obavijestim o ozbiljnom događaju. Govorim o usedelici koja je zatvorena u kući gospođe Monije, napola je izgladnela i živi na trulom krevetu posljednjih 25 godina – jednom rečju, u sopstvenoj prljavštini.”
Pošto je porodica Monije bila veoma cijenjena u zajednici, vlasti su oklevale da istraže njihov dom. Na prvi pogled imanje je izgledalo “čisto”, sve dok istražitelji nisu primetili da iz jedne prostorije dopire miris truleži.
Vlasti su provalile u sobu sa katancem i zatekli užas. Ovo je dio izvještaja:
“Žena je izgledala neuhranjeno dok je ležala potpuno gola na pokrivenom dušeku. Svuda oko nje formirala se kora od izmeta i otpadaka od hrane… Videli smo bube kako trče po krevetu gospođice Monije. Vazduh u prostoriji je bio toliko nepodnošljiv da je bilo nemoguće nastaviti sa istragom.”
Istražitelji su razbili barikade postavljene na prozorima, te je Blanka prvi put nakon 25 godina vidjela sunčevu svjetlost. Njeno zdravstveno stanje je bilo toliko loše: imala je samo 25 kilograma i nije imala snage da stane na noge.
Kada je krenula u bolnicu, Blanka je rekla kako je divno udahnuti svjež vazduh. Ljekari nisu mogli da vjeruju kako je uspjela da preživi u tako groznom stanju toliko dugo godina.
Na kraju – pravda!
Luiza Monije je uhapšena, ali je umrla 15 dana nakon što je zatvorena od, kako vlasti sumnjaju srčanog zastoja – ali smatra se da se godinama drogirala.
Marsel Monije, Blankin brat branio se riječima kako je njihova majka kriva za sve. Ipak je osuđen na 15 godina zatvora, jer nije prijavio zločin nad Blankom.
Nakon 25 godina zarobljeništva Blanka je razvila ozbiljne mentalne probleme, kao i fizičke. Patila je od šizofrenije, zbog čega je upućena u psihijatrijsku bolnicu gde je umrla 1913. godine.
