Moja mama i moja baka (tatina mama) su se oduvijek svađale, kako znam za sebe.
Baka je sve pokušavala da rastavi mamu i tatu, čak je govorila da ja uopšte nisam njegova kćerka. Kada sam imala nekih 11 godina tata više nije mogao trpjeti sve bakin uvrede i tada je prekinuo svaki kontakt sa bakom. Bez obzira što smo se iselili iz bakine kuće, ona je nastavila da pravi probleme.
Mali smo grad i svako svakog zna. Najviše me je boljelo to što je uporno govorila da nisam njena unuka, ne zbog nje, nego zbog toga što je to značilo da nisam ni tatina kćerka, već da sam dijete tatinog najboljeg prijatelja.
Tatu obožavam i mislim da je najbolji na svijetu. Jedva sam čekala da napunim 18 godina i da odem da uradim DNK TEST, da dobijem dokaz da sam tatina. Od svoje 15-te godine počela sam da sakupljam novac. Prošlog mjeseca konačno je došao i taj dan… otišla sam u Zagreb, SAMA i uradila DNK analizu… nekao sam uspjela uzeti i DNK uzorak tatinog prijatelja i danas mi je stigla koverta sa rezultatima.
Dok sam čitala suze su mi same navirale na oči… plakala sam kao nikada DNK analiza je potvrdila da sam kćerka tatinog prijatelja, NISAM TATINA… sve što je baka godinama govorila istina je.
Osjećam se kao da sam sama na svijetu, ne znam kome da se obratim šta da radim? Bez svih mogu, ali bez tate, tate koji i nije moj tata ne bih mogla ni dana da živim…
