“Oženio sam udovicu koja je 11 godina starija od mene. Imala je sina od 6 godina iz prvog braka, ali meni lično to nije smetalo.
Imao sam 21 godinu i protiv volje svih, i roditelja i breće i prijatelja oženio sam je i ostavljen od svih započeo život sa njom. Bio sam ludo zaljubljen u nju i jedino što sam vidio bila je ona, a njenog sina sam volio kao da je moj. Kako je vrijeme prolazilo volio sam je sve više i više, a nakon samo 4 godine braka ona je otišla. Obolila je od karcinoma na želudcu, karcinoma koji se… jako brzo pojavio, jako brzo uznapredovao i … jako brzo mi je oduzeo.
Prošlo je evo 6 godina i moja bol se ne smanjuje, bila je jako dobra osoba, ali jako nesretna… Mislim da je na neki način njen prvi muž sa kojim je bila 8 godina u braku glavni krivac njene bolesti koja ju je košala života. Mnogo toga lošeg je doživjela i proživjela sa njim i sigurno da je sve to ostavilo posljedice po njeno zdravlje. STRES, SIKIRACIJA, TUGA…
Osim nje za mene nikada nije niti će da postoji druga osoba, ne planiram se ženiti i jedina svijetla tačka u mom životu je naš sin, tačnije sin moja Sanje kojeg sam uspio podići i od njega napraviti dobrog momka, poštenog, vrijednog… Uskoro puni 18 i ne znam kako ću se navići živjeti i bez njega obzirom da planira da se odseli u Ameriku, ali šta ću, valjda je to moja sudbina, izgleda sa mi je suđeno da me ostavljaju svi koje istinski volim, prvo roditelji i braća, pa moja Sanja, sada i on MOJ sin…”
