Posljednji dani juna pravi su pakao za tri vrste korisnika društvenih mreža: onih koji “skroluju” zbog prirode posla, onih čija djeca nisu sa svim peticama, kao i oni koji uopšte nemaju djecu.
Post do posta iskače, a sve same fotografije knjižica odlikaša, koje, gle paradoksa – ne postavljaju mališani već njihovi roditelji!
Od kako su djeca otišla na raspust, društvene mreže su preplavljene postovima koje prikazuju đačke knjižice i ocjene djeteta. Pogađate, ako već ne znate – u pitanju su sve sami odlikaši sa primjernim vladanjem, koji se ističu samo po dobrom. Nijedna četvorka. Nijedan neopravdani izostanak. Onda shvatite da vaš mališan ima jednu četvorku i dva neopravdana, i možda vas je sramota da pričate o tome? Griješite! Za ljude koji ovo rade, i stručnjaci imaju objašnjenje i kritiku.
NEISPUNJENE AMBICIJE RODITELJA, LEČE FRUSTRACIJE PREKO DJECE
Srbijanski psiholog Aleksandra Janković, smatra da je ovaj trend usko povezan sa neispunjenim ambicijama samih roditelja. Kako kaže, oni ljudi koji su ostvareni, nemaju potrebe da se proslavljaju preko sopstvene djece.
“Dobro pitanje za te roditelje koji kače fotografije knjižice svoje djece jeste – zašto nikada nisu okačili svoju? Jer je često riječ upravo o tome, da se preko djece liječe neke frustracije, kompleksi, osjećaj inferiornosti. Naravno, tu je i osjećaj ponosa, i to je svakako ispravno, jer pravo svakog roditelja da se ponosi uspjehom svog djeteta, ali često se prelazi granica dobrog ukusa i mjere”, kaže Janković za “Telegraf“…
Koliko god da je roditelj radio sa djetetom i pomagao mu, donekle je to i njegova obaveza. Dakle, to je uspjeh djeteta, ne roditelja.
Aleksandra smatra da ovo svakako nije pravi i jedini način da neko iskaže divljenje. Postoji veliki broj načina da se postigne mnogo bolji efekat, a da niko ne “zamrzi” to dijete. Niti počne da ga zadirkuje jer se njegovi roditelji hvale njegovom knjižicom “na sva usta”, kao i da se roditelji djece koja nisu savršeni odlikaši ne osjete manje vrijednim i lošijim.
“Uz dužno poštovanje roditeljima, njihovom zalaganju i podsticanju, mislim da to jednostavno nije pravi način iskaže divljenje, nego je više u pitanju takmičarski poriv da se drugima pokaže šta mi imamo, a drugi nemaju”, objašnjava Janković.
ŽIVOT JE MJERILO INTELIGENCIJE
Kako i sama kaže, svako čudo za tri dana. Pred nama je sezona odmora, ljetovanja, pa će društvene mreže preplaviti fotografije sa ljetovanja.
“Djeca to umiju mnogo bolje da kategorišu, nego roditelji. Često djeca onih roditelja koji ne spadaju u kategoriju omiljenih, najboljih, umiju duhovito da se osvrnu na to šta rade mame i tate čija su djeca favoriti. A svaki roditelj koji je u poziciji da mu dijete nije sa svim peticama i najbolje, mora svom mališanu da objasni da najbolje mjerilo inteligencije nije ta knjižica, nego nečiji život. I sam Veksler je rekao “Život je krajnje mjerilo inteligencije”.
Tako da je sasvim izvjesno da će se u ovim situacijama lošije osjećati roditelj, nego dete. Djeca to sve uspješno kanališu. A savjet za roditelje je najjednostavniji moguć:
“Odgovor na sve ovo ne treba da bude ni agresivan ni zlurad. Kažite “savka čast, svu sreću vam želim, važno je da su nam djeca zdrava i da zajedno napredujemo”, i to je to. Dovoljno je da čovjek pohvali tu djecu i roditelje, i time jasno skrene pažnju da ova vrsta takmičenja zaista nije neophodna”, zaključuje psihologinja Aleksandra Janković.
haber.ba
