Sin jedinac sam kod roditelja ali svoje roditelje nisam ni vidio ni čuo skoro 7 godina, tačnije od kada sam se oženio. Oduvjek su se protivili da se oženim , akako su mi govorili NAJVEĆOM DROLJOM CIJELOG NAŠEG KRAJA.Tako su mi rekli ako je oženim da je ne dovodim u njihovu kući, a i ja da im se na oči na pojavljujm. Volim moju suprugu, više od sebe, oženio sam je i prvih par godina smo živjeli kod njenih roditelja, a evo već 3 godine živimo u Zagrebu kao podstanari.
Čuo sam da mi je majka mnogo oboljela i da je mjesecima “prikovana” za postelju. Danima sam razmišljao da je posjetim, ali sam se bojao kako će da me prihvate kada se pojavim.Neki dan sam pitao moju ženu šta misli o tome, a ona mi je rekla da ne budem lud i da slučajno ne idem, jer će mi gore biti kada me istjeraju iz kuće kao psa. Mislim da je upravu, jer da me žele vidjeti, nekada bi me nazvali, došli kod mene u ovih 7 godina. Iskreno, mnogo mi nedostaje, sve i oni, i dvorište, i kuća
