Prema učenju i predanju crkve, duša nikada nije sama u smislu lutanja.
Dva dana nakon smrti duša pokojnika luta, posjećuje mjesta koja je voljela i koja je često posjećivala za života. Prema vjerovanju i predaji Crkve, duša nikada nije sama u smislu lutanja.
“Božjom providnošću, voljom i dopuštenjem, određeno je vrijeme smrti, koje je onda kada je osoba najspremnija napustiti ovaj svijet. Gospod joj daje ta dva dana slobode da posjeti sva ta mjesta i te ljude koje je voljela za života, iako ne može uspostaviti komunikaciju s njima jer nema tijela. Ta energija duše ne može ostvariti kontakt. Ovo je put duše nakon smrti prema pravoslavnom učenju, u prvih 40 dana”, izjavio je protojerej-stavrofor profesor dr. Vladimir Stupar.
Najvažnije je da se treći dan nakon smrti moli, kako je govorio Sveti Makarije Aleksandrijski. U trenutku smrti dolazi anđeo koji uzima dušu i pomaže osobi u trenutku odvajanja duše od tijela, zajedno s anđelom čuvarom. Oni su uz dušu u njenom novom stanju i novim okolnostima. Tada duša vidi da je tijelo beživotno i mrtvo, ali čovjek kao ličnost, jedinstven i neponovljiv, i dalje je “živ” jer čovjek je neuništiv.
“Tada obično vidi rodbinu koja plače, a ako je umro u bolnici, vidi ljekare, osoblje… Duša se oslobađa tereta tijela i tjelesnosti u prva dva dana i postaje pokretna i sposobna da brzo pređe s jednog mjesta na drugo”, izjavio je protojerej-stavrofor profesor dr. Vladimir Stupar za TV Hram.
Trećeg dana, duša se uzdiže prema nebu gdje prolazi kroz nebeske sfere i dolazi do Božjeg prijestolja, do Isusa Hrista, gdje će u 40. danu biti odlučeno hoće li biti u svjetlu ili tami do Vaskrsenja ili Strašnog suda. Što se tiče samog iskustva, prema riječima protojerej-stavrofora Stupara, postoji i drugi aspekt – tzv. klinička smrt, tj. odvajanje duše od tijela, ali i njeno ponovno vraćanje u tijelo, što je nešto potpuno drugo.
Šta se događa u prvih 40 dana
To je ljudski vremenski okvir koji je dat, ali duša ima drugo osjećanje vremena ovisno o tome kako je pokojnik obogatio svoju dušu – svetim vrlinama i svetim darovima u proslavi Boga ili je duša bila potpuno ravnodušna prema odnosima s bližnjima i Bogom. Je li duša postala sveta za života kroz svete tajne i molitve ili je ostala siromašna i našla se siromašna i jadna.
U tih 40 dana duša je s ta dva anđela – anđelom čuvarom koji je dodijeljen na krštenju i anđelom poslanim od Boga da uzme dušu. Tijekom tog vremena duša se vodi – pokazuje joj se ljepota Carstva nebeskog i Božjeg prijestolja ili je provedena kroz mjesta gdje duše koje nisu postigle svoj cilj i svrhu, a to je biti u ljubavi i jedinstvu s Bogom, bivaju odbijene u tamu gdje je plač i škrgut zuba. Duša vidi i jedno i drugo i dolazi pred Hrista koji odlučuje gdje će duša dalje biti.
Profesor Stupar govorio je i o carinama, anđelima – nebeskim carinicima koji ispitaju dušu, što je teško opisati zemaljskim jezikom, posebno iskustvo uspona duše pred Božji prijestolj. Dodao je da demoni čine sve kako bi čovjeka zarobili i da je blagodat Božja sreća što ne vidimo demone jer su toliko ružni i zastrašujući da bismo se mogli prestrašiti kad bismo ih vidjeli.
Demoni borave u podnebesju, a duša koja je tada uz anđele je u velikoj tjeskobi jer joj se demoni prikazuju u svojoj ružnoći. Grehovnom čovjeku koji nije vodio vrlinski život govore “Ti si jedan od nas, idi s nama, trebaš biti s nama”, prenosi Kurir.
Tijekom tog razdoblja duša se ispituje, a koliko je važan taj prolazak do Božjeg prijestolja i ta ispitivanja i ta carinjenja – mitarstva su zapravo opasnosti koje duša mora prebroditi, u prenesenom smislu, a ne prostornom. Također je spomenuo da je svrha svih molitvi da duša bez ikakvih prepreka dođe pred Gospoda, koji je ljubav, blag i milosrdan, ali i pravedan.
Demoni imaju veliku želju da što više ljudi privuku u pakao kako bi na Sudnjem danu satana mogao reći Hristu: “Ako možeš spasiti njih, onda spasi i nas.” Đavo želi spasiti bez pokajanja i promjene svog bića, iako je pao zbog gordosti iz koje proizlaze svi grijesi. Demonima nije stalo do pokajanja, već žele spasenje bez promjene svog bića i pokajanja.
Što se događa s dušom nakon 40 dana
Ako duša prebrodi iskušenje đavola, “Ti si naš, čekamo te…”, duša, prestrašena, dolazi pred Božje lice. Tada se otkriva duboka Božja pravda. To znači da bi osoba trebala cijeniti svoj zemaljski život jer se priprema za suočavanje licem u lice s Bogom. Važno je pokajati se jer “što svežete na zemlji, svežano će biti i na nebu, i što razrešite na zemlji, razrešeno će biti i na nebu.” Ako čovjek prokocka svoj život, vidjet će iz druge perspektive kakav je njegov stvarni život.
Tog 40. dana, čak i najmanje dobro djelo i djelo ljubavi koje smo učinili, će se računati. Tog dana na tom privremenom sudu do Vaskrsenja i Sudnjeg dana će se znati ide li osoba u Božje Carstvo ili u tamu. Tako naši bližnji mogu u tih 40 dana molitvama i dobrim djelima mnogo učiniti za nas.
Viđenja tokom kliničke smrti
Gospod ponekad, prema svojoj providnosti, vraća duše koje nisu spremne za sud natrag u tijelo jer ima tu moć. Otac Pajsije je pričao o ženi koja je imala grijeh i nije ga ispovjedila zbog srama, misleći da je dovoljno moliti se samo Bogorodici. Gospod ju je vratio u život nakon tri dana, a ona je odmah pozvala svećenika i rekla mu da neće još dugo živjeti i da želi da je on ispovjedi. Nakon toga su joj grijesi oprošteni, i mirno je umrla. Gospod ima dar vraćanja duše u tijelo ako vidi da nismo spremni za suđenje.
