Imam 24 godine i samohrani sam otac kćerkice kojoj je dijagnosticiran blaži oblik mentalnog poremećaja. Supruga me nakon samo dvije godine braka ostavila. Ostavila mi je i bebu od 9 meseci kada smo se razveli. Sve je bilo uredu dok nismo saznali da kćerkica ima zdravstvenih problema.
Prvo je od mene tražila da se odreknemo kćerkice, da je damo u dom za nezbrinutu djecu, glupost kakvu nisam mogao da zamislim da može da izgovori. Čak mislim da to nije niti moguće, ali ne bitno.
Rekao sam joj da je poludjela i da se malo “sabere”, a ona mi je tada drsko odbrusila da je previše mlada da bi svoj život trošila na služenje bolesnog djeteta, da je život pred njom i da ga želi živjeti punim plućima.
Spakovala je kofer i otišla. Kćerkica za 3 dana puni dvije godine, a ona nikada više nije došla da je vidi, čak nije ni nazvala da pita kako je, da li se stanje popravlja i tako to. Na sreću, prije svega kćerkice, a onda i mene, uz razne terapije, vježne i lijekove stanje se popravlja, barem tako doktori govore. Idućih par godina je od ključnog značaja… Nadam se najboljem, a i ako nedaj Bože ne bude ima mene koji ću je služiti. Ni dan danas nemogu da vjerujem da jedna majka može tako da postupi 🙁