Imam 25 godina, dijete od 4 godine, muža(33). On radi, kad je kući poigra se malo sa djetetom, rijetko kad negdje idemo zajedno i kad idemo uglavnom je to do prodavnice i slično. Teme za razgovor su nam nikakve, uglavnom o djetetu ili njegovom poslu.
Tražim posao već godinu i po dana, niko ništa, uglavnom sezonski radim kad nađem. U kući i oko djeteta radim sve sama.
Danas sam …”
. Danas sam postala svjesna da nikako ne mogu da zamislim da mi ovako prođe ostatak života. Mislim da ga više ne volim, s** je sve rjeđi a i kad ga imamo nije mi više to to. Uvijek bi radije spavao nego išao sa nama u park, šetnju, na kafu, u goste, slave, porodična okupljanja, … čak i na godišnjem ili vikendima, uvijek idem sama sa djetetom.
Nemam snage više da pričam sa njim o tim stvarima jer ne razumije. Nekad se osjećam kao samohrana majka. Ne znam zašto ostajem, imam gdje da odem.”
(Ispovesti.com)
