virdžinija Deluka živi u Bostonu i radi kao psihoterapeut, a ovo je njeno lično iskustvo koje je podijelila sa čitaocima Hafington posta
Nedavno smo pisali o ženi koja se udala iz čiste ljubavi za siromašnog čovjeka i nije požalila, a danas vam donosimo ispovijest žene koju je muž ostavio u šezdesetoj:
“Ponovo se zaljubiti u 47 godini i po drugi put se udati u 52 godini je bilo pravo čudo i pomalo zastrašujuće. Ali, opet, zaljubljivanje je uvijek fenomenalno i zastrašujuće.
Nas dvoje smo brinuli jedno o drugom – to su bile male, nebitne stvari: ja sam stavljala čašu vode na njegov noćni stočić, a on je dosipao kafu u moju šoljicu svako jutro.
Često smo se dodirivali kao da jedno drugom dodirom govorimo: tu sam, ne brini.
Nikad, nikad nisam sumnjala da ćemo ostariti jedno bez drugog. Vjerovala sam da ćemo i u poznim godinama imati dobar se*s, ljubiti se dok putujemo po svijetu i u dalekoj, dalekoj, dalekoj budućnosti ćemo vjerovatno umrijeti zajedno.
A onda, sa 60 godina moj muž je objavio da želi da ima dijete sa mlađom ženom.
Odmah su mi se kukovi raširili, grudi su mi se spustile, a bore su mi se produbile. Svako uvjerenje i vizija o tome šta znači biti stara, neželjena, nebitna žena postala sam ja.
A samo par godina ranije, počela sam onako uz put da pričam o smrti. Nisam bila opsjednuta, niti sam imala neku konkretnu bolest, ali sam bila svjesna da je moj život ograničen.
Nisam htjela da me neki stranac pere, okreće, hrani i menja mi pelene, pa sam onako u panici često znala da se raspitujem o domovima za stare, kremaciji i takvim stvarima.
S druge strane, moj muž nije želio da priča o starenju i smrti. Nije želio da bira između sahrane ili kremacije. O tome nije htio ni da razmišlja. Iako su svi koji su ikada živjeli na ovoj planeti umrli ili će umrijeti u jednom momentu – za njega je to bila kao lična uvreda. Osjećala sam to.
Ne postoji ispravan način starenja. Neki od nas su preplavljeni tugom zbog izgubljene mladosti. Drugi pokušavaju da vježbaju svoj put ka vječnom životu. Neki rizikuju, iskačući iz aviona ili prelazeći na poslove koji su ih nekada plašili. Mnogi ispunjavaju svoje rasporede beskrajnim ljekarskim pregledima.
Ja sam, recimo, kupovala hidrantne kreme, magične kreme protiv bora i programe vježbanja koji obećavaju da ću smanjiti kilažu i da ću uspješno da se izborim sa gravitacijom.
Čitala sam članke koji su predlagali odjeću i frizure koje su kamuflirale znakove starenja. Radila sam vježbe za mozak kao što je sudoku da bih pokušala da spriječim zaborav.
A moj muž je izabrao da dobije svoju prvu bebu.
Nisam vidjela da to dolazi.
Imala sam šezdeset godina i pomislila sam: “Ko se uopšte danas razovdi?” Ali, stopa razvoda za ljude u SAD od 50 i više godina je skoro dvostruko veća nego 1990-ih.
Svi moji planovi o starosti su pali u vodu. Sećam se dobro one stare izreke: Čovek planira, a Bog se smije. E, pa Bog se smijao, a ja sam odjednom pokušala da shvatim kako ću da živim bez muža ostatak života.
Ova nova faza života zahtijevala je drugačiji način razmišljanja. Sada kada se sve raspalo ja sam krenula novim putem ― htjela to ili ne i počela sam da razmišljam u pravcu: Šta ako starenje budem posmatrala kao avanturu, kao putovanje u novu zemlju? Ko je znao kojim putem ću ići ili šta ću otkriti?
I u tom momentu su mi se otvorili sasvim neki drugi putevi.
Kada se moj mlađi sin iz prvog braka vjerio, pitao me je: “Pa, mama, da li još vjeruješ u ljubav i brak?”
“Da”, rekla sam. “Ali sama ljubav nije dovoljna, moraš biti neustrašiv.”
I desila se jedna smešna stvar dok sam tugovala zbog odlaska mog muža. Otkrila sam da zaista volim da živim sama. Našla sam put do sebe- ponovo. Da se ne lažemo, bilo je teško i nije kao da vam kažem kako je jogurt isto tako ukusan kao i sladoled, ali bila sam zadovoljna u vezi sa sobom i ljudi oko mene.
Shvatila sam da smo moj bivši muž i ja izabrali sasvim drugačije puteve do starosti.
Prijatelji su počeli da me pitaju: “Da li se viđaš sa nekim?” I shvatila sam njihovu potrebu da mi nađu nekoga. Kada bih se ponovo zaljubila prestali bi da brinu za mene, da me zamišljaju kao usamljenu staricu.
Juče sam sa unukom dugo sjedila na podu i igrala se sa autićima, da bih u šali rekla: “Nisam sigurna kako ću da ustanem?”
“Ovako bako,” rekao je stavljajući prvo ruke na pod, a zatim podižući zadnjicu visoko u vis gurajući se rukama.
Toliko sam se smijala. Bila sam odlučna da ustanem, čak i kada bi to značilo da moram da podignem dupe visoko kako bih ustala.
Trudim se svaki dan da uradim nešto za sebe: gajim sama svoju baštu, tražila sam povišicu na poslu i dobila sam je, čitam i zdravo se hranim.
Još uvek u glavi vidim sebe kao gracioznu, lepu ženu, a onda se šokiram kada vidim neku svoju fotografiju sa koje me gleda sijeda starica.
Ali biram da živim za dvije zablude: fotografija nije dobro ispala i stranci na ulici me gledaju sa divljenjem.”
(Autor: Virginia DeLuca, huffingtonpost)
