Da li sam mogla više da učinim za nju?
Kada roditelji ostare, a posebno kada više nisu u stanju da brinu sami o sebi, mnogi razmišljaju o smještanju roditelja u dom za stara lica.
Ove odluke nikada nisu lake, a tu je i osuda društva. Jedna žena odlučila je da ispriča zašto je odlučila da smesti svoju majku u dom za stare, i kako joj se zbog toga život popravio.
“Jednog dana došla sam s posla kući i našla širom otvorena vrata. Utrčala sam u stan, i čula vodu u kupatilu. Voda je prelivala iz kade na pod i već je počela da izlazi u hodnik. Dozivala sam majku, ali niko mi se nije odazvao.
Šta da radim, gdje da idem? Gdje sada da je nađem, pomislila sam.
Otišla sam do komšija, koji su mi rekli da su je vidjeli kako sjedi na klupi sa drugim bakama iz komšiluka isppred ulaza u zgradu. Otrčala sam tamo izbezumljena i pronašla je kako sjedi sa tim ženama i priča. One su me gledale kao da nisam normalna.
Na prvi pogled, moja mama je izgledala sasvim normalno, ali one nisu znale da boluje od Alchajmera i da je već imala puno agresivnih epizoda. Ubijedila sam je da krenemo kući, usput razmišljajući šta da radim s njom. Ne smijem više da je ostavim samu. Ne mogu da budem sve vrijeme s njom. Zaposlena sam, a iskreno, nisam željela ni da sve slobodno vrijeme u svom životu posvetim samo njegujući nju. Željela sam da izađem s drugaricama ponekad, da upoznam nekog…
foto: Shutterstock
Dugo sam se borila sa osjećajem da je izdajem, da sam loša osoba, naročito u trenucima kada se pogubi. Tada me je strašno nervirala. Kada je napunila 84 godine, počeli su sve češći napadi i agresija. Kada bi neko došao da je posjeti, ona bi ljude gađala čime stigne, šta joj prvo padne pod ruku. Svakog dana je počela da ostavlja otvorenu vodu na česmama, da baca svu odjeću u kadu, sudoperu…
Riješila sam – moram je smestiti u dom. Našla sam jedan specijalizovan za problematične starije osobe. Tamo će imati stalni nadzor koji ja ne mogu da joj pružim, i odličnu njegu.
Mama je tamo već godinu dana. Ja sam počela kvalitetnije da radim, jer sam psihički mirnija i odmornija. Moj društveni život počeo je da se popravlja. Misli su mi konačno sređene…
Posjećujem majku svakog vikenda. I znam da je sa njom sve u redu. Ipak, i dalje mi nešto ne da mira… Da li sam mogla više da učinim za nju? Da li me i vi osuđujete?”
(Stil.kurir.rs)
