Svi su došli u nekim odijelima, kravate, skupe haljine. Ušminkani kako bi se što bolje pokazali, jedino sam ja došao u nekoj jeftinoj trenerci, poderanim patikama i najboljim automobilom, GOLF 2 koji sam posudio od prijetelja…
Odma sam osjetio kako me ogovaraju, kako mi se podsmijavaju, ali nisam obraćao pažnju.
Kada smo došli u restoran gdje je zakazano veselje, odma sa vrata je prišao jedan od mojih radnika i pozdravio me, gdje je pozdrav završio sa ŠEFE… Nemate pojma kako su me svi pogledali, počeli su da zapitkuju, kako sam šef, to ozbiljno i tako to.
Kada sam im rekao da sam vlasnik 30 kamiona, da sam prevoznik skoro pa su počeli da plaču od muke, a onda je krenulo klasično uvlačenje i , traženje koristi i sl.
Baš sam uživao dak su mi se čitavu veče uvlačili, naručivali pjesme samo za mene.
Najluđe od svega, je što sam im sve namjestio i što sam obični vozač koji lijepo živi ali daleko od uživanja.
Al ljudi su čudo kako brzo mijenjaju mišljenje o nekome…”
