Dovela sam mamu da živi kod mene, zauvijek.
Ništa nisam unaprijed planirala, samo sam jednog dana riješila i dovela je, s jednim koferom. U koferu su bile tople hulahopke, papuče na kojima je izvezeno „Najbolja baka na svijetu“ (poklon od moje djece), topla kućna haljina, spavaćica i, iz nekog razloga, jastučnica. Mama se sama spakovala.
Već tri nedjelje živi kod mene ta stara djevojčica, kojoj kao da su opet četiri godine. Sićušna, sa snježno bijelom punđom, u hulakopkama malo zarozanim oko članaka, šetka po stanu, tapka u svojim toplim papučama.
Pažljivo zastane na pragu sobe, pa visoko podigne nogu i pređe neku nevidljivu prepreku. Smješka se psu u hodniku. Čuje nevidljive ljude i svakodnevno mi priča novosti o njima. Stidljiva je i puno spava. Gricka čokoladicu koju joj uvijek ostavim u sobi i pijucka čaj. Drži šolju obema rukama jer joj ruke drhte. Strašno se plaši da izgubi burmu, da joj ne spadne s tankog prsta, pa stalno provjerava je li na mjestu.
Najednom vidim koliko je stara i bespomoćna. Samo se prepustila, predala i prestala da bude odrasla. Sasvim mi je povjerila svoj život, do najmanje sitnice. Najsretnija je kad sam kod kuće. Kad dođem, ona odahne s toliko olakšanja, da se trudim da dugo ne odsustvujem.
I opet svaki dan kuham supu za ručak, kao djeci u djetinjstvu, i opet se na stolu pojavila tacna s kolačima.
Šta osjećam? U početku je to bio užas. Bila je tako nezavisna, tri godine poslije očeve smrti željela je da živi sama. Razumjela sam je – prvi put u životu, u osamdesetoj godini, moja mama je radila ono što je sama želela. A onda je taj prokleti virus slomio moju mamu. Dva meseca bolesti su učinila svoje i njena psiha je popustila.
Sada osećam sažaljenje prema tom krhkom, dragom biću. Osećam samo ljubav i nežnost. Dobro razumem kuda to vodi, ali iskreno želim da na tom putu bude srećna – uz voljenu ćerku, u toplini i udobnosti mog doma. Uz domaće pite i kolače. Ostale stvari joj ionako više nisu važne.
Sada kod kuće imam ćerku od osamdeset tri godine i srećna sam što mi je Bog dao priliku da je usrećim na zalasku, a moj budući život smirenim, bez kajanja. Mama, hvala ti što si sa mnom. Molim te, ostani što duže…
Autor: Mila Miler
