“Trebali smo se vjenčati ubrzo. On dobije ponudu da ide u inostranstvo i tamo otpočne doktorske studije.
Ja taj dan saznam da sam trudna. Nema tih riječi koje mi nije uputio – da ga ja namjerno kočim, ko zna čije je dijete.
Ponudila sam test očinstva, ako želi da prizna dijete, ako ne, nikom ništa.
Samo da ne bude da sam krila od njega.
Test potvrdio da je on otac, on me optužio da sam to namjestila i otišao.
Nijednom svojoj djevojčici ružnu riječ za oca rekla nisam. Nakon 18god on kuca na vrata.
Došao, nema nigdje nikog. Ona se samo ustala, ispratila ga van i zamolila da nas ne uznemirava više.
Kaže da ne želi nikom da bude posljednja šansa, jer da ga nije snašlo to što jeste, ne bi je se nikada sjetio…”
