Moja majka ima 72 godine, živimo odvojeno, ali u istom gradu.
Kao i svakoj starijoj osobi, potrebna joj je pomoć, ali ne mogu je dovesti da živi kod mene, jer je ona zagriženi ljubitelj životinja. U stanu drži gomilu životinja, mačke i psi imaju veća prava od nje, dok ona bukvalno “odvaja od usta” kako bi nahranila i odbačene životinje.
Sav novac koji joj dajem za hranu i lijekove, ona troši na životinje. Stoga joj penzija nije dovoljna ni za osnovne stvari. Nedavno smo se suprug i ja vraćali gradskim prevozom iz gostiju, i zamislite samo moje zaprepašćenje kada smo moju majku vidjeli kako prosi za milostinju na jednoj autobuskoj stanici.
Molila sam se Bogu da propadnem u crnu zemlju, eto koliko me sramota bila! Moj suprug je bio u šoku jer zna koliko porodičnog budžeta nosim majci svaki mjesec. U glavi je vjerovatno imao niz pitanja na temu gdje taj novac odlazi, s obzirom da moja majka prosi.
Ispostavilo se da je moja majka od prolaznika tražila novac za svoje pse i mačke koje je trebalo hraniti, liječiti i sterilisati. To je možda plemenito, ali šta će reći naši poznanici kada je vide da prosi?
Vjerovatno će misliti da sam ostavila majku da se sama snađe, pod stare dane!
Ali ni na kraj pameti mi nije da hranim i plaćam liječenje bezrbojnim lutalicama, jer nisma toliko bogata! Tako da sada hodam ulicama našeg grada, stalno se osvrćući da vidim da li negde sjedi moja majka i prosi.
Sigurna sam da ona nije prestala da moli za milostinju, samo što se sada bolje krije od mene
