ČUVENI PSIHIJATAR OTKRIVA ZAŠTO SE SAVREMENE PORODICE RASPADAJU: “Živjeti jedni kraj drugih ne znači biti porodica”

Problem savremene porodice jeste taj što malo vremena provodimo zajedno. Prema riječima čuvenog psihijatra dr Aleksandra Misojčića, živjeti jedni kraj drugih ne znači biti porodica. Voljeti nekog ne znači poznavati nekog. Život u porodici podrazumijeva mnogo kompromisa.

Nije rijedak slučaj da se savremena porodica za stolom skupi tek na godišnjem odmoru i tad dođe do izražaja nešto što ne prepoznajemo u svakodnevnoj jurnjavi života.

Živjeti jedni kraj drugih ne znači biti porodica
Plašim se da je savremena porodica – porodica separatnog tipa. To znači da članovi porodice odvojeno žive na svoje načine, često se okupi i u pravom smislu riječi skupi za stolom na godišnjim odmorima. I tada dođe do izražaja nešto što ne prepoznajemo u svakodnevnoj jurnjavi. Baš tada dođu do izražaja neke stvari koje ne vidimo kod našeg partnera ili ne prepoznajemo kod naše djece. Tako da godišnji odmori jesu periodi života kada smo bliski, a svaka bliskost nosi rizik da se malo razočaramo i da vidimo nešto što ne želimo vidjeti – navodi dr. Misojčić.

Prema njegovom mišljenju, veliki pritisak je prisutan tokom godišnjih odmora. Razgovarajući sa ljudima, kako kaže, primjećuje da oni dva mjeseca prije godišnjeg odmora samo trpe, gutaju, potiskuju u sebe, i nadaju se da će taj godišnji odmor biti mjesto gdje će “napuniti baterije”, a to stvara veliki pritisak.

Mislim da u životu ne treba previše željeti, niti od nekih stvari previše očekivati. Mi previše očekujemo od tog odmora i kada dva pojedinca krenu s imperativom da se odmore, onda se postavlja pitanje koliko taj imperativ ostavlja prostora za fleksibilnost, prilagodljivost, razumijevanje, za tuđe potrebe, koje će ponekad ići na račun izlaska iz zone komfora – govori psihijatar Aleksandar i dodaje:

Svađe ne treba dramatizirati, nema funkcionalnog odnosa bez konflikta. Mislim da nije problem da li je bio konflikt, nego je problem da li smo nešto naučili iz tog konflikta – ističe on.

Ljudi su skloni čestoj dramatizaciji “Jao, svađao sam se”. Pa, šta ako jeste. Stvari treba percipirati ovako: Ako je mene ta svađa obogatila, ako sam ja promijenio to što u mom ponašanju iritira meni dragu osobu, ako sam ja naučio da to više ne radim, onda je možda taj konflikt put prema nečemu dobrom.

Naravno da ja nisam zagovornik toga da se mi svađamo cijeli dan, ali ne treba ni dramatizirati svađe. Ja samo mislim da su besmisleni konflikti koji nisu suština različitosti između nas dvoje, koji nisu različiti prioriteti, različiti načini provođenja godišnjih odmora, različite želje za odgoj djece na ovaj ili onaj način. Nego se svađamo radi neke taštine, ljubomore, borbe za moć u partnerskom sistemu, povrede ega, dokazivanja. To su besmisleni konflikti. Ali, ako nastane konflikt iz različitog viđenja nekih stvari u životu i ako iz tog konflikta nekako naučimo i dogovorimo se kako ćemo rješavati tu različitost, onda je taj konflikt dobrodošao – kaže doktor Misojčić.

Kako izbjeći konflikte?
Razgovorom. Zaboravili smo slušati ljude. I kada nam netko nešto priča – mi odmah želimo riješiti njegov problem ili mu objasniti gdje griješi, a zapravo trebamo imati stav znatiželje. Moj prijatelj, moja supruga, moja draga osoba, dijete nam nešto kaže, požali se, to ne znači da ga savjetujemo, ne znači da mu rješavamo problem, ne znači da mu objašnjavamo gdje griješi, već znači da ga slušamo, da ga shvatimo, da ga prihvatimo, da ga podržimo. Prevencija svađe je razgovaranje na ovakav način – ističe on.

Ljubav je davanje
Zainteresiranost za druge ljude. Mnogi ljudi ne razumiju svoje partnere. Ne možemo ići s nekim na odmor i živjeti s njim ako ga ne poznajemo.

Ako ja idem na odmor sa osobom koju volim, trebao bih zaista malo proučiti što ona voli na tom odmoru, proučiti kako joj to pružiti, trebao bih malo prestati mjeriti jesam li joj više dao nego što mi je uzvratila, trebao bih nešto učiniti za nju tako da izađem iz zone komfora, a da se pritom osjećam dobro. To je ljubav, a ljubav je davanje – objašnjava dr. Aleksandar Misojčić.
Ljubav nije imperativ da se sad moram sebično odmoriti, jer svatko tko mi narušava zonu komfora postaje velika smetnja na godišnjem odmoru.

Trebamo razumjeti ljude, sve su ovo ljudski faktori, umorni smo, potrošačko društvo forsira neprekidan rad, nemamo svakodnevni balans, nemamo vikende i onda sve stisnemo u tih 15 dana odmora. Tako da kad primijetimo da previše čekamo godišnji odmor, po mom mišljenju, to je znak da nešto trebamo promijeniti u svakodnevnom životu. Prirodno je i normalno veseliti se odmoru, ali ako dva mjeseca unaprijed odbrojavaš dane godišnjeg, onda nešto nije u redu sa svakodnevnim životom – kaže Misojčić.

Patrijarhalna porodica je povezana porodica, a tradicionalni tip ljetovanja podrazumijeva da svi zajedno ljetujemo – mama, tata, dvoje djece, labrador, po mogućstvu baka, djed da malo pomognu kad zatreba.

Međutim, suvremena porodica više nema kapaciteta za to, ona se mijenja. Možemo to voljeti ili ne voljeti, kritizirati, osobno nisam ljubitelj te transformacije, ne zato što bih zaustavio vrijeme, već zato što mislim da ide prebrzo prema odvojenom tipu porodice.
U odvojenoj porodici postoje primjeri gdje su nečiji osobni planovi neminovno ispred porodičnog odmora i da je taj pojedinac u periodu izvan godišnjeg odmora izgradio način života koji može onemogućiti sudjelovanje u zajedničkom odmoru – sumnja psihijatar Misojčić.

Kako ćemo na to odgovoriti? Koliko će nas to pogoditi?
To zavisi i od porodične kulture, koliko tradicionalno gledamo na porodične odnose i koliko imamo arhaičnu predstavu kako sve to treba izgledati. Ta slika okupljene, povezane porodice nije jednako razvijena u svakom pojedincu, niti duboko usađena, različiti smo u tome. Koliko će jedan par biti funkcionalan i koliko će mu smetati činjenica da idu odvojeno na godišnji odmor ovisi o porodičnoj kulturi iz koje su potekli kao djeca – zaključuje dr. Aleksandar Misojčić.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *