Medicinska sestra je vodila umornog, tjeskobnog starca do kreveta. “Vaš sin je ovdje”, rekla mu je.
Morala je to više puta ponoviti prije nego je konačno otvorio oči. Pod sedativima, kroz maglu je vidio uniformiranog muškarca. Podigao je ruku, a muškarac je stisnuo njegove onemoćale prste.
Bio je to stisak ljubavi i ohrabrenja.
Sestra je privukla stolac kako bi muškarac mogao sjesti. Čitavu noć sjedio je u slabo osvjetljenoj sobi, držao za ruku starca i šaptao mu. S vremena na vrijeme, sestra je pokušala nagovoriti muškarca da se malo odmori. Nije htio.
Svaki put kad je sestra došla na odjel primijetila je kako je muškarac posve nesvjestan zvukova oko sebe – zveckanja boca s kisikom, udaljenog smijeha dežurnog osoblja, stenjanja drugih pacijenata… Povremeno ga je čula kako starcu govori nježne riječi. Umirući starac nije rekao ni riječ. Samo ga je držao za ruku.
Negdje pred zoru, starac je preminuo. Muškarac je pustio ruku i otišao reći sestri. Dok je sestra radila što se mora u takvoj prigodi, on je čekao. Konačno, vratila se i kada je htjela izraziti sućut, muškarac ju je prekinuo. “Možete li mi reći tko je bio taj čovjek?” Sestra je na trenutak zastala – “Pa vaš otac”.
“Ne, nije. Prvi put u životu sam ga vidio” rekao je.
“Pa zašto niste ništa rekli kada sam vas odvela k njemu?”, pitala je sestra.
“Odmah sam znao da je došlo do pogreške. Ali isto tako sam znao da je tom čovjeku trebao sin, a sina nije bilo. Kad sam shvatio da je previše bolestan i ne može prepoznati jesam li sin, ostao sam.
Znao sam da me treba. Ja sam ovdje došao kako bih obavijestio Williama Greya da mu je sin poginuo u Iraku.”, objasnio je marinac.
“Ovaj čovjek je William Grey” na to je sestra rekla kroz suze.
