“Svi smo mi jednokrili anđeli: rođeni 1950-1980”, obavezno pročitajte!

Iako je naša majka pila aspirin kada je imala glavobolje, jela konzerviranu hranu, radila do zadnjeg dana trudnoće i nikada nije bila testirana na dijabetes, mi smo preživjeli i rođeni normalni.

Prvo smo preživjeli i rodili se normalni, iako je majka pila aspirin kada je imala glavobolju, jela konzerviranu hranu, pušila cigarete, radila do zadnjeg dana trudnoće i nikada se nije testirala na dijabetes… Kao djeca smo vozili Dona ne donosi ništa. Sigurnosni pojasevi i vazdušni jastuci, ne moramo da nosimo kacige kada vozimo bicikle ili rolere… Pijemo vodu iz baštenskog creva umesto iz flaše kupljene u velikom lancu prodavnica. Podelimo flašu koka-kole, koka-kole ili nara sa prijateljima i niko od toga ne umire…

Trljanje prstiju znak je skrivenih bolesti: jedan od uzroka je najopasniji i zahtijeva hitan medicinski pregled.

Jeli smo sladoled od mleka, beli hleb i pravi puter i pili voćni sok koji je bio jako sladak, ali nismo bili debeli jer smo se mnogo igrali napolju… Ujutro smo otišli od kuće i igrali se po ceo dan, Hide i traže, graničari, lopovi i policajci, 1-2-3 kraljice, kauboji i indijanci, duhovi i sve ostalo što samo dječija mašta može dočarati dok se ne upali ulična rasvjeta, što ionako nije previše. Često nas niko nije mogao pronaći tokom cijelog dana, pa je šamar od roditelja bio dio odrastanja, a ne zlostavljanja u porodici.

Proveli smo dane praveći trkačke ploče od otpadaka iz podruma ili šupa, hodajući ulicom zaboravljajući da nismo napravili kočnice. Nakon nekoliko padova, slomljenih prstiju i modrica, naučili smo kako to popraviti. Nemamo izmišljene prijatelje. Ne dodajemo prijatelje, stičemo ih vremenom! Čak ni u školi nemamo problema sa koncentracijom.

Nisu nam dali lekove protiv hiperaktivnosti. Nemamo školskih psihologa i nastavnika, pa ipak završavamo nekakvu školu. Nisu nam prodavali drogu na vratima škole. Nemamo playstation, nintendo, x-box, nikakve video igrice, nemamo 99 kanala na našem tv-u, samo dva kanala, drugi kanal počinje tek popodne, nemamo videorekorder, surround zvuk, mobilni telefon, kompjuter, internet, chat sobe…

Imamo prijatelje i družimo se sa njima!

Padali smo sa drveća, znajući da ćemo dobiti posekotine od stakla, polomiti zube, noge ili ruke, ali naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga. Igrali smo se lukovima i strelama, gradili snježne dvorce, palili petarde za doček Nove godine, čitali puno stripova i sve smo to prošli bez ikakvih posljedica!

Vozimo se biciklima ili šetamo, trčimo do kuća prijatelja, zvonimo na vrata ili jednostavno idemo u njihove kuće da se družimo! Kada smo upali u probleme sa zakonom, naši roditelji nisu platili kauciju da bi nas izvukli. U stvari, oni su često stroži od samih zakona!

Proteklih 50 godina bilo je plodnih 50 godina u svjetskoj istoriji. Naša generacija je proizvela neke od najboljih pronalazača i naučnika do sada. Imamo slobodu, pravo na greške, uspjeh i odgovornost. Naučili smo da živimo sa tim!

Jeste li i vi dio te generacije?

Čestitamo! Možda biste željeli ovo podijeliti s drugima koji su imali sreću da odrastaju kao bukvalna djeca prije nego što su advokati, države i vlade počeli diktirati kako treba živjeti!

Možda bi bilo dobro da ovu poruku pošaljete i svojoj djeci da vide kako njihovi roditelji odrastaju!

Zdravo generacijo, živjela! Svako od nas je anđeo sa samo jednim krilom i možemo letjeti samo ako ga zagrlimo!

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *